Cigla je jedan od onih građevinskih materijala koje svakodnevno gledamo, a rijetko razmišljamo o tome kako je zapravo nastala. Vidimo je na fasadi stare kuće, iza maltera, u pregradnom zidu ili na gradilištu složenu na paleti, ali put od obične zemlje do pravilnog komada opeke mnogo je zanimljiviji nego što se na prvi pogled čini.

Hiljadama godina ljudi koriste glinu za izgradnju objekata. Najstarije opeke pravile su se mnogo jednostavnije nego danas. Glina se oblikovala ručno i ostavljala na suncu da se osuši. Takva opeka mogla je biti dovoljno čvrsta za određene vrste objekata, ali je imala jedan veliki problem – voda joj je bila neprijatelj. Tek kada je čovjek počeo kontrolisano peći glinu na visokim temperaturama, dobio je materijal koji je mogao mnogo duže trajati i podnijeti znatno teže uslove.

Danas se proizvodnja cigle odvija u velikim industrijskim postrojenjima, ali osnovna ideja je i dalje slična. Uzme se odgovarajuća glina, pripremi, oblikuje, osuši i ispeče. Ono što se promijenilo jesu preciznost, temperatura, kontrola vlage i način na koji se materijal obrađuje prije nego što postane gotov građevinski proizvod.

Sve počinje u glini

Prvi korak u proizvodnji opeke nije peć niti mašina za oblikovanje, nego pronalazak odgovarajuće sirovine. Nije svaka zemlja pogodna za proizvodnju kvalitetne cigle. Glina mora imati određena svojstva kako bi se mogla oblikovati, osušiti i ispeći bez pretjeranog pucanja ili deformisanja.

Glina se vadi iz ležišta, nakon čega se transportuje u proizvodni pogon. Tamo se priprema za dalju obradu. U zavisnosti od vrste proizvoda koji se želi dobiti, mogu se koristiti različite vrste glina i dodavati drugi mineralni materijali kako bi se dobila odgovarajuća struktura.

Sirova glina sama po sebi nije naročito zanimljiva za gledanje. To je vlažan, težak materijal koji se lako lijepi i mijenja oblik. Međutim, upravo ta sposobnost da se pod uticajem vode može oblikovati, a zatim sušenjem i pečenjem pretvoriti u čvrstu masu, čini je toliko vrijednom u građevinarstvu.

U fabrici se glina usitnjava i miješa kako bi se dobila što ujednačenija masa. Veći komadi zemlje, kamenčići i nečistoće moraju se ukloniti ili usitniti. Cilj je dobiti materijal koji će se tokom kasnijih faza ponašati predvidljivo.

Količina vode u ovoj fazi također je veoma važna. Ako je masa previše suha, teško će se pravilno oblikovati. Ako sadrži previše vode, proizvod će se teže sušiti i može doći do deformacija i pucanja.

Od zemlje do pravilnog oblika

Nakon pripreme, glinena masa dolazi do dijela proizvodne linije gdje dobija oblik buduće cigle ili bloka. Kod savremenih sistema to se najčešće radi pomoću mašina koje glinu potiskuju kroz posebno oblikovan otvor.

Na taj način iz mašine izlazi dugačka, kontinuirana masa koja već ima oblik budućeg proizvoda. Ona se zatim precizno reže na komade određene dužine.

Kod klasične pune cigle proces izgleda jednostavnije, dok je kod savremenih šupljih blokova mnogo zanimljiviji. Unutrašnjost bloka nije slučajno napravljena sa velikim brojem šupljina. One smanjuju količinu materijala potrebnog za proizvodnju, smanjuju težinu proizvoda i mogu poboljšati određena termoizolaciona svojstva zida.

Zbog toga današnji blokovi često izgledaju potpuno drugačije od cigle kakvu ljudi zamišljaju kada pomisle na tradicionalnu gradnju. Veliki keramički blok može imati veoma složenu unutrašnju geometriju, iako spolja izgleda kao jednostavan pravougaoni komad.

Nakon oblikovanja, materijal još nije spreman za zidanje. U tom trenutku sadrži značajnu količinu vlage i relativno je mekan. Kada bi se takav proizvod odmah ubacio u peć, voda bi naglo počela isparavati, što bi moglo dovesti do ozbiljnih deformacija i pucanja.

Zbog toga slijedi jedna od najvažnijih faza – sušenje.

Zašto se cigla prvo suši, a tek onda peče

Sušenje možda djeluje kao jednostavan dio proizvodnje, ali zapravo zahtijeva dosta kontrole. Cilj nije samo osušiti ciglu, nego vlagu iz nje ukloniti dovoljno ravnomjerno.

Ako se površina proizvoda prebrzo osuši, a unutrašnjost ostane vlažna, nastaju unutrašnja naprezanja. Kada se materijal kasnije dodatno zagrijava, ta naprezanja mogu izazvati pucanje ili deformaciju.

Zato se u industrijskoj proizvodnji proces sušenja odvija u kontrolisanim uslovima. Temperatura, brzina strujanja zraka i relativna vlažnost podešavaju se tako da voda postepeno izlazi iz proizvoda.

Tek kada je cigla dovoljno osušena, može krenuti prema peći.

A upravo je pečenje trenutak kada se obična glinena masa pretvara u pravi keramički građevinski materijal.

U peći temperatura postepeno raste. Voda koja je preostala u materijalu prvo isparava, a zatim počinju složenije promjene u samoj strukturi gline. Na određenim temperaturama minerali mijenjaju svoju strukturu i dolazi do procesa koji materijalu daju mnogo veću čvrstoću i stabilnost.

Cigla se ne „kuha“ niti se jednostavno osuši na visokoj temperaturi. Pečenje je hemijski i fizički proces tokom kojeg se početna glinena masa trajno mijenja.

Temperatura i vrijeme pečenja zavise od vrste proizvoda i njegove recepture. Ako je proces nepravilno izveden, proizvod može biti preslabo pečen, previše pečen, deformisan ili ispucan. Zbog toga savremene peći imaju vrlo preciznu kontrolu temperature i kretanja proizvoda kroz proizvodnu liniju.

Boja gotove cigle također zavisi od sastava gline i načina pečenja. Zato opeka može biti crvena, narandžasta, smeđa ili imati različite nijanse. Nije nužno riječ o boji koja je naknadno nanesena na površinu. Sama mineralna struktura materijala i uslovi pečenja imaju veliki uticaj na konačan izgled.

Zašto cigla može trajati decenijama

Jedna od najvećih prednosti pečene opeke jeste njena dugotrajnost. Dobro proizvedena i pravilno ugrađena opeka može desetljećima ostati dio objekta bez gubitka osnovnih svojstava.

To je jedan od razloga zbog kojih se cigla toliko dugo zadržala u građevinarstvu uprkos pojavi brojnih novih materijala.

Stare kuće često su dokaz koliko ovaj materijal može biti izdržljiv. Na objektima koji su stari više desetljeća ili čak više od jednog vijeka moguće je pronaći opeku koja je i dalje fizički veoma čvrsta. Naravno, to ne znači da je svaki stari zid automatski kvalitetan. Na njegovo stanje utiču vlaga, način zidanja, temelji, krov, održavanje i brojni drugi faktori.

Zanimljivo je i to da cigla nije samo građevinski materijal koji nosi težinu. Ona utiče i na ponašanje cijelog zida. Keramički materijali imaju određenu sposobnost akumuliranja toplote, pa zidovi od opeke mogu reagovati drugačije na promjene temperature nego vrlo lagane konstrukcije.

Upravo zato se pri projektovanju savremenih objekata više ne posmatra samo koliko je neki materijal čvrst. Gledaju se njegova termoizolaciona svojstva, ponašanje prema vlazi, masa, trajnost, zvučna svojstva, otpornost na požar i način na koji se uklapa sa drugim slojevima zida.

Cigla je kroz historiju prošla ogroman razvoj. Od jednostavnog komada gline osušenog na suncu do precizno proizvedenih termo blokova sa složenim unutrašnjim komorama, princip je ostao prepoznatljiv, ali su mogućnosti materijala danas potpuno drugačije.

Kada sljedeći put na gradilištu vidite paletu blokova, zapravo gledate završni rezultat procesa koji počinje daleko prije nego što se prvi komad spusti na zid. Iza tog jednog pravilnog komada nalazi se sirovina, priprema, miješanje, oblikovanje, kontrolisano sušenje i pečenje na visokim temperaturama.

Zbog toga je cigla mnogo više od običnog komada zemlje koji je postao tvrd. Ona je primjer kako se prirodni materijal može industrijskim procesom pretvoriti u proizvod koji postaje dio kuće, zgrade ili čitavog grada i ostaje tamo decenijama.